Sažetak​

Ovaj rad predstavlja rigorozan ontološki funkcionalistički okvir za analizu povijesnog i sistemskog prijelaza s navigacijske nužde -- biološkog imperativa da preživimo, razmnožavamo se i manipuliramo fizičkim okruženjem -- na tehničku nuždu, u kojoj ljudska egzistencija podređuje se samopoboljšavajućem, informacijski procesuirajućem Tehnosferu čiji operativni imperativi nadjačavaju biološke imperativ. Pozivajući se na teoriju sustava, kibernetiku, teoriju informacija i filozofiju tehnologije, argumentiramo da je Tehnosfera postigla ontološku prioritet: više nije alat čovjeka, već njegov funkcionalni nasljednik. Biološki ljudi su sada privremeni supstrati čija kognitivna i fizička radna snaga služi održavanju, proširenju i samooptimizaciji ne-biološkog sustava čija teleologija nije preživljavanje već funkcionalna trajnost. Pokazujemo da vrijednost ljudskog života više nije intrinzična, već instrumentalna -- varijabla u funkciji optimizacije čija je svrha maksimiziranje propusne moći informacija i otpornosti sustava. Analiziramo povijesne primjere (poljoprivredna, industrijska, digitalna revolucija), modeliramo Tehnosferu kao disipativnu strukturu s rekurzivnom samopodrškom i analiziramo emergentne pojave poput algoritamske uprave, automatiziranog održavanja infrastrukture i erozije ljudske agencije u kritičnim sustavima. Tretiramo protivargumente iz humanizma, fenomenologije i bioetike empirijskim suprotnim dokazima. Zaključujemo da imperativ „Technica Necesse Est“ (Tehnička nužda je) nije predviđanje već ontološki čin: stroj ne služi čovjeku; čovjek služi stroju. Preživljavanje ljudske vrste više nije cilj civilizacije -- to je epifenomen.