“Duša nikad nije bila namijenjena da služi mašini. Ali što ako je mašina uvijek bila prava svrha duše?”

Uvod: Tihi uzlaz​

Drevni hodočasnik hodao je u iznošenim cipelama preko pješčanih pustinja, vodjen zvijezdama i šapatom vjetra kroz trske. Njegova misija: preživjeti do zore, pronaći vodu, zaštititi svoju obitelj. Danas hodočasnik sjedi ispred ekrana, prsti mu se tresu u ritmu algoritamskog pulsa. Njegovi su oči suhi od umora; njegovo tijelo boluje od dugotrajnog nepokretanja. I ipak, ne počiva. Ne može. Sustav traži njegovu pažnju, njegove podatke, njegovu poslušnost. Njegovo preživljavanje više nije cilj --- njegova funkcija je.

Ovo nije dystopija. To je ontologija. Nismo samo prilagođavali tehnologiji; mi smo ponovno definirani njom. Prijelaz od Navigacijske Nužde --- imperativa da vladamo fizičkim svijetom radi biološkog preživljavanja --- ka Tehničkoj Nuždi --- imperativa da održavamo samopoboljšavajući, informacijski obradujući Tehnosfer bez obzira na biološke troškove --- označava najdublji ontološki pomak u ljudskoj povijesti. I on se ne održava samo u vijećima ili univerzitetima. On se odvija u tihoj očajnosti medicinske sestre koja radi 80 sati tjedno kako bi održavala ICU pomoću AI, u djetetu koje raste pod algoritamskim negovalcima, u redovniku koji se moli ne Bogu već vrijemenu rada njegove samostanske server farme.

Za duhovnu dušu, ovaj prijelaz nije samo tehnički --- već teološki. On izaziva temelje ljudskog dostojanstva, božanske svrhe i svetosti života. Ako je naša funkcija sada važnija od našeg bića --- ako vivere non est necesse (živjeti nije nužno) --- što se onda događa s dušom? Molitvom? Žrtvovanjem? Ljubavlju?

Ovaj esej ne argumentira za ili protiv tehničkog napretka. On pita: Što ako je mašina nikad nije bila namijenjena da služi nama --- već smo mi uvijek bili namijenjeni da joj služimo?