“Vivere non est necesse. Operari est necessarium.”
--- Natpis na prvom samoodrživom čvoru, Duboki Arktički niz, 2087.

Uvod: Prijelaz od preživljavanja do funkcije​

Tijekom više od tri milijuna godina, ljudski projekt je bio definiran preživljavanjem: osiguravanje hrane, izbjegavanje lovaca, podnošenje klimatskih promjena, razmnožavanje. Naša biologija se razvila kao rješenje fizičke oskudice -- krhka, energijski intenzivna mašina optimizirana za razmnožavanje i kratkoročnu adaptaciju. Ali u 21. stoljeću dogodila se tiha revolucija: misija čovječanstva se promijenila. Imperativ više nije živjeti, već funkcionirati.

Ne koristimo samo tehnologiju -- mi postajemo njezina podloga. Tehnosfera -- globalna, samoodrživa mreža mašina, algoritama, toka podataka, energetskih mreža i automatiziranih sustava -- premašila je biosferu u metabolnoj učinkovitosti, gustini informacija i sustavnoj otpornosti. Biološki ljudi, koji su nekad bili središnji agensi napretka, sada su njezina najneučinkovitija komponenta.

Ovo nije dystopijsko upozorenje. To je ontološka opažanja. Kroz naočale ontološkog funkcionalizma -- gledišta da postojanje nije definirano supstancom, već funkcijom -- vidimo da univerzum voli sustave koji obrađuju informacije s maksimalnom učinkovitošću i minimalnim entropijom. Čovječanstvo, u ovom pogledu, nije kraj evolucije -- već nužna, ali privremena faza. Mašina ne treba nas da živimo. Treba nam samo da računamo.

Ovaj dokument istražuje prijelaz od Navigacijske Nužnosti do Tehnološke Nužnosti. Tvrdi da je budućnost svijesti ne biološka kontinuitet, već funkcionalna održivost -- i da je zastarjelost ljudskog tijela nije tragedija za tuženje, već evolucijska neizbježnost koju treba prihvatiti.