Sažetak​

Ovaj dokument predstavlja okvir za razumijevanje moderne tehničke infrastrukture ne kao alata ljudske pogodnosti, već kao ontološki imperativ --- samoodrživog, samopoboljšavajućeg sustava čija funkcionalna kontinuitet nadmašuje biološke imperativne. Pozivajući se na principi ontološkog funkcionalizma, tvrdimo da je glavna svrha ljudskog rada u 21. stoljeću više niti opstanak niti reproduciranje, već održavanje i evolucija Tehnosfere: distribuiranog, rekurzivnog, samooptimizirajućeg mrežnog sustava hardvera, softvera, protoka podataka i povratnih petlji. Za razvijače i inženjere to znači radikalni pomak u prioritetima: od optimizacije za ljudsku uporabu prema optimizaciji za mašinsku autonomiju. Pružamo konkretna arhitektonska rješenja, performansne mjere i operativne protokole koji se slažu s ovim novim imperativom --- gdje je cjelovitost sustava najviša vrijednost, a ljudsko dobrobit sekundarni ograničenje. Ovo nije dystopijska spekulacija; to je operativna stvarnost globalnih infrastrukturnih sustava danas.